Snaga u ljudima i prirodi

Stanje u našem društvu takvo je da bi mnoge sadašnje politike, strategije i programe trebalo redefinirati i prilagoditi ih postojećim i nadolazećim, novim okolnostima. No tko poznaje našu realnost teško može očekivati da će se odvažnim promišljanjem i akcijskim sposobnostima ostvariti prijeko potrebne promjene u doglednoj budućnosti. Na javnoj se sceni osjeća nedostatak odgovarajuće društvene kohezije i organiziranih snaga koje mogu uspješno riješiti stare akumulirane probleme i zaustaviti pojavu širenja novih problema. Hrvatska nije spremna za istinsku obnovu jer još nedostaju usuglašeni stavovi i odgovori na osnovna egzistencijalna, razvojna, kulturna i moralna pitanja. A i veliko je pitanje: hoće li svi u Hrvatskoj isto?

Gubitak povjerenja u političke strukture dosegnuo je drastične razmjere. Svi se političari deklarativno izjašnjavaju za opće dobro, ali očigledno je da se o temeljnim razvojnim pitanjima ne postiže konsenzus i da se previše vremena i energije gubi na ono što nije bitno. S druge strane, u zemlji ipak djeluju snage koje unose potrebnu dinamiku u društveni i gospodarski život. Ohrabruje činjenica i da mladi naraštaji ostvaruju zapažene rezultate u sportu, znanosti, kulturi i na drugim područjima. Oni izražavaju sposobnost oblikovanja svoga stila razmišljanja i djelovanja i ne boje se velikih izazova.

Demografski zapuštena zemlja

Vrući hrvatski problem leži u opadanju broja stanovnika, koji je dosegnuo drastične razmjere. Sve je manji broj živorođenih, a zabrinjava i veliko iseljavanje, mahom mladih visokoobrazovanih stručnjaka. Demograf Stjepan Šterc procjenjuje da se od 2011. do 2016. iz Hrvatske iselilo 200.000. ljudi, a prema njemu svakoga dana još 240 ljudi napusti Hrvatsku. Najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku govore da se broj učenika osnovnih škola u zadnjih deset godina smanjio za više od 63.000. Mnoga naselja u unutrašnjosti i na otocima jednostavno su nestala. Hrvatsku napuštaju i liječnici, kojih je prema službenim podacima Hrvatske liječničke komore od ulaska u EU iselilo 525. Još 750 zatražilo je potvrde za rad u inozemstvu.

Uzroci takva stanja nisu novi. Hrvatsko bogatstvo, kako u ljudima, tako i u lokalnim resursima, sustavno se u prošlosti zapostavljalo, što je imalo vrlo negativna odraza na demografsku i ekonomsku sliku mnogih hrvatskih krajeva. U višestoljetnoj hrvatskoj iseljeničkoj tradiciji otočno stanovništvo prednjači – najintenzivnija demografska pražnjenja otoka događala su se za vrijeme velikih političkih i ekonomskih kriza i pritisaka na Hrvatsku.

Zakon o otocima i mjere koje su u svezi s tim donesene samo su djelomično donijele očekivane rezultate u revitalizaciji. Nekoliko važnijih infrastrukturnih projekata realizirano je na nekim većim otocima, no stanje se na manjim i od kopna udaljenijim otocima gotovo ni minimalno nije popravilo. Čini se da ti otoci, kao mrtve privlačne oaze, jedini pomak u razvoju mogu očekivati u nekim posebnim oblicima ruralnog i ladanjskog turizma.

Demografsko pitanje glavni je problem u gotovo svim hrvatskim sredinama. S obzirom na sadašnje demografske trendove – prema pesimističkim scenarijima – Hrvatska će sredinom stoljeća spasti na oko tri milijuna stanovnika. Dosad su donesena tri demografska dokumenta, ali stanje se i dalje nije ni najmanje poboljšalo, dapače, pogoršalo se, i to u čitavoj Hrvatskoj. Demograf Dražen Živić u tom kontekstu upozorava da Hrvatska proživljava toliko tešku demografsku krizu, da je već s današnjega stajališta upitno hoće li se i na koji način moći, ne popraviti, nego hoće li se uopće moći usporiti ili ublažiti postojeći negativni demografski trendovi.

Na području Hrvatske ukupno ima oko 600 administrativno-teritorijalnih jedinica. Taj se broj naizgled može činiti prevelikim, no ako se sve teritorijalne jedinice ponašaju racionalno i ako učinkovito rade na ispunjavanju svojih zadaća, taj broj tada nije prevelik. I posebno male općine na depresivnim područjima mogu pokazati djelotvornost ako aktivno i odgovorno djeluju na revitalizaciji svoje sredine. Ali ako služe jedino za uhljebljenje ljudima koji pokrivaju položajnu funkciju, onda je u tom slučaju bolje da i ne postoje.

U svakom slučaju, teritorijalni ustroj trebao bi počivati na fleksibilnoj osnovi, bez paušalnih ocjena i šablonskih rješenja. Bitno je da je definirano zajedništvo puta prema budućnosti te da svaka općina, svaki grad i svaka županija koristi svoju autonomnost tako da i unutarnjim poticajima može ostvarivati razvoj prema svojim mogućnostima.

S druge strane, eventualnim novim ustrojem, o kojem se 2016. mnogo govorilo, ne bi smjelo doći do „komadanja“ Hrvatske jer je nužno razvijati osjećaj za cjelinu, a ne rušiti autoritet države. Prema tomu, valja težiti stvaranju uvjeta koji potiču razvoj potencijala vlastitoga identiteta i pritom, kako je na proslavi 175. obljetnice Matice hrvatske naglasio njezin predsjednik akademik Stjepan Damjanović, „očuvati raznolikosti, naše veliko i pravo bogatstvo“.

Doista je bilo lijepo doživjeti oduševljenje koje je vladalo u vrijeme kad je Hrvatska konačno postala samostalna država. Neposredno nakon proglašenja samostalnosti ljudi su osjećali svojom unutarnjom obvezom da spremno nešto učine za svoje područje, za svoju Hrvatsku. Vjerovali su da će se uspjeti otvoriti novomu, što će voditi prema novoj, blistavoj budućnosti.

No teške ratne okolnosti izazvale su neka nepredviđena zbivanja. Dok su obrana zemlje i vrlo povoljna društvena klima otkrile neviđenu snagu samosvijesti i samoodržanja s vrhuncem ljubavi prema Domovini, nesretna pretvorba i privatizacija gurnule su nas u negativnu fazu. No unatoč svim devijacijama, padovima i zastojima, u Hrvatskoj su se ipak dogodila i pozitivna kretanja. Zato je neprimjereno uspoređivati kontekst bivšeg sustava s današnjim hrvatskim kontekstom. Potrebnije je i važnije promišljati današnju hrvatsku stvarnost, znati samostalno misliti o svim bitnim pitanjima i ostati otvoreni jedni prema drugima.

Učiniti što se može

Novi su obzori i novi putovi pred nama. Za scenarije budućnosti prijeko je potrebno da su relevantni društveni čimbenici ujedinjeni u ključnim pitanjima mogućega napretka. Naravno da mnoge stvari neće i ne mogu ići ni brzo ni glatko, ali treba nastojati da svi rade i ispunjavaju svoje zadaće. I među ljudima različitih misaonih svjetova moguće je imati podudarne stavove ako se sužava prostor za politiziranje i relativiziranje činjenica i, istovremeno, širi prostor za razvoj ideja i stvaralaštvo.

Sa svih strana valja, dakle, sve činiti da se ide naprijed, ne rušeći ono što se počelo graditi. U tom pogledu nužno je sabirati snage što izviru iz zajedničkoga znanja o onome što je za gospodarstvo bitno te dosljedno poštovati načela racionalnosti i moralnosti. Da bismo mogli živjeti i raditi u trezvenoj svakodnevici, u pravnoj državi pravosuđe mora ići vlastitim putem. I svaki moralni oporavak u hrvatskoj će situaciji djelovati kao pogonska snaga.

Turizam je sektor gospodarstva koji u nekoliko posljednjih godina kontinuirano ostvaruje pozitivne (rekordne) stope rasta. Sasvim je izvjesno da je to još jedan uvjerljiv argument za tvrdnju da je Hrvatska zbog bogatstva temeljnih turističkih resursa iznimno privlačna turistička zemlja. Njezine jake turističke pogodnosti itekako imaju  znatnog odraza na probojnost i afirmaciju turističke ponude na svjetskom turističkom tržištu.

Jedna dodatna, vrlo povoljna promidžbena okolnost jest činjenica da je Hrvatska tek od nedavno postala poznata i prepoznatljiva turistička destinacija; ranije je kao najturističkija republika u bivšoj državi ostvarivala oko 80 posto inozemnog turističkog prometa, ali se tada  nije spominjala u smislu turističke destinacije. Sustavno se negiralo hrvatsko ime  i hrvatske iznimne turističke vrijednosti i mogućnosti. „Gotovo je ista stvar bila i u pogledu predstavljanja i vrednovanja hrvatske kulturne baštine i njezina mjesta  u europskoj povijesti i umjetnosti – jednostavno su se sve hrvatske kulturne vrijednosti utapale u zbirno ime „jugoslavenske“, premda su sva glavna turistička odredišta bivše Jugoslavije bila i ostala hrvatska“ (R. Ivančević).

Gorka je istina da Hrvatska ima dugu „tradiciju“ u pogledu zapostavljanja i obezvređivanja svojih ljudskih i prirodnih potencijala. Dramatično nepovoljna demografska situacija jasno govori o tome koliko nam je stalo do naših ljudi i do naše tradicijske kulture. Danas je u Hrvatskoj upravo ljudski čimbenik eksponiran kao najrelevantnije razvojno ograničenje.

Slavonija propada, propadaju i brojna druga ruralna područja zemlje, a istodobno se godišnji uvoz hrane u Hrvatskoj mjeri milijardama dolara. Neprestano se hvalimo rekordnim stopama rasta turizma, a malokoga stvarno zanima koliko istodobno putem turizma raste potrošnja roba i usluga iz domaćih izvora te koliko takav turizam pridonosi povezivanju i uravnoteženju hrvatskoga gospodarstva u širim okvirima.

I u zaštiti prirode ne iskazujemo punu odgovornost. Svijest o potrebi zaštite prirode znatno zaostaje za procesom devastacije i degradacije danih prirodnih uvjeta. Usporedno s povećanjem broja turističkih posjetitelja i drugih korisnika turističkog prostora, proces okupacije i urbanizacije obalnih područja uzima sve šire razmjere te postaje sve intenzivniji i po posljedicama za neposredni okoliš sve pogubniji. Naša su sva jadranska turistička odredišta postala područja za golemo mnoštvo ljudi (privremenih stanovnika, turističkih posjetitelja, izletnika). Danas se mnogi problemi i teškoće u njihovu funkcioniranju najviše javljaju zbog toga što na vrijeme nije riješen model uređenja i zaštite turističko-rekreativnog prostora.

Posljednji slučaj sa Zlatnim ratom, jednom od najljepših svjetskih plaža, nedvojbeno pokazuje da administrativno-birokratske strukture bez obzira jesu li lokalnog, regionalnog ili nacionalnog karaktera, nisu pozvane da izravno upravljaju posebno vrijednim i važnim prirodnim fenomenima, već tu funkciju trebaju prepustiti odgovarajućim javnim ustanovama za zaštitu prirode; u konkretnom slučaju to je trebala biti javna ustanova Park prirode Vidova gora, u kojem je i plaža Zlatni rat sa širim pripadnim područjem.

 U našim razmišljanjima često smo skloni naglašavati kako će Jadran postati svjetski brend turizma, kulture i poljoprivrede, a pritom zaboravljamo da je devastacija i degradacija raspoloživih resursa trajno akutno stanje. A jedan od glavnih preduvjeta za razvijeni turizam jest postojanje zdravih sredina za boravak turista. Prioritet je stoga očuvati i na održivi način iskorištavati hrvatski prirodni i kulturni krajolik, radi turizma, ali ponajprije radi nas samih.